DNEVNIK JEDNE NAVIJAČICE: Pripreme

Gladijatori u Areni

by Bojana Consigliere Radaković

Pula=Arena. To je svakome od nas prva asocijacija na ovaj istarski grad. Kada je objavljeno da će Medvjedi igrati dvije tekme u pulskoj areni, prvo je bila nevjerica, pa sumnja u stilu „što ako...“, a onda se trebalo okrenuti logistici... Prvi šok bile su cijene ulaznica. Računam, za sezonce bi trebalo biti ultra povoljno, jer smo naše sezonske kupili početkom ove godine.. Ali, ništa od toga. I onda, zbrajanje, oduzimanje, množenje, dijeljenje i ipak odluka: ide se na obje tekme, jer ovo se ipak treba vidjeti u živo. Na žalost, veliki broj sezonaca i ne samo njih, taj trošak jednostavno ne može podnijeti i dobar dio ekipe s kojom dijelim dobro i zlo na tekmama (a i van njih), ostaje u Zg. Jer, kada je u obitelji nekoliko navijača koji bi željeli u Pulu, ispada da bi im odlazak u Pulu bio skuplji od 10-ak dana ljetovanja, a to kućni budžeti ne mogu podnijeti. Žao mi je....


Ok, ulaznica je kupljena, a za smještaj nalazim idealno rješenje. Dobro je imati prijatelje diljem Lijepe naše, pa jedan telefonski poziv frendu koji je iz Pule (a sada živi i radi u Zg) rješava situaciju. Moja je sreća kaj sam ga barem malo „zarazila“ hokejom, pa će i on na tekmu, a ja ću uživati taj vikend u njegovom gostoprimstvu. Ulaznice kupljene, smještaj riješen, a prijevoz nije problem, jer moja je jurilica naučila pratiti Medvjede na njihovim tekmama.


E, sad. Ne možeš na tekmu u antičku arenu neprimjereno odjeven. Istina, dres je najbolje rješenje, ali uvijek može i bolje. Gladijator, Spartak, Stari Rim, sve se gledalo ovih godina. I naravno, brzinsko dogovaranje našeg navijačkog „babinjaka“ kaj i kak napraviti. Ideje kao i obično pljušte sa svih strana i odluka je tu: radimo toge odnosno stole. U Rimu Rimljani, kak bi se lijepo reklo. Naravno, u ova krizna vremena, nema se baš love na bacanje, pa treba malo mašte i dovoljno velike plahte.. i voila..... Hm,kako mi je šivanje totalna nepoznanica, ovo već iziskuje žešće razmišljanje. Dobra duša tj. frendica, odluči ideju pretočiti u djelo i odjeća za gledanje borbi gladijatora je spremna. Onak, totalno skromno, moram reći, frendica je napravila čudo.


Kako bih osigurala da taj vikend nema oborina koje bi cijeli ovaj spektakl pokvarile, angažiram osobnog meteorologa (brojna smo obitelj i raznih struka, što se pokazuje praktičnim, pa tako imamo i meteorologa u obitelji) i dogovaram da s Onim gore riješi da to bude jedan lijepi sunčani tjedan (trebaju ljudi postaviti led, a i mi bismo rado vidjeli hokej, a ne vaterpolo u areni ovaj put). Na žalost, kiša je donekle pokvarila uloženi trud, ali ne veli se uzalud „na muci se poznaju junaci“, pa su organizatori spasili stvar i igranje tekmi unatoč nevremenu, nije došlo u pitanje. Iskreno, nisam ni sumnjala...


Uglavnom, pripreme su obavljene, sitno se broji do odlaska u Pulu. Sva sreća kaj su i mlade snage i seniori Medevjeda počeli s tekmama, jer teško je bilo izdržati ovu sušu bez hokeja.


Eh, da. Cijeloj opremi za tekmu nedostaje jedan bitan detalj: lovorov vijenac. Veli frend „Imam ja lovora doma, ali suša je u Istri, ne smije se zalijevati.“ Pitam ga „I, kak ćemo to riješiti? Ima možda susjed lovor? (jer susjedova je trava uvijek zelenija)“. Veli frend: „Ma, bez brige, ne bu lovoru ništa, ispod njega je septička jama. Kad nabacimo lovor, sigurno nas na tekmi neće komarci gristi.“ Meni se nekako čini da ćemo mi imati i dovoljno mjesta oko sebe. Ako ugledate dio tribine na kojem dvoje ljudi sjede sami i u radijusu od 2 metra nikoga oko njih, to Miro i ja tjeramo komarce lovorom.


I dok ne krenemo na put, ne dođemo u Pulu i ne kažemo: „Neka igre počnu“, sjetite se ponekad ovoga što će vam uvijek izmamiti osmijeh na lice „Life's game, ice hockey is serious.“
Zig-zag svima!

Detalj s toge