Bijeli miševi

by Beren Erchamion

Na moju sreću (a možda i nečiju nesreću, jer  ću te opet malo gnjaviti :p) ona epizoda s rukavicom je dobro prošla, uspio sam se izvući. Iako, mislim da su ostale neke posljedice od svih tih napetosti i iščekivanja prošlih tjedana. Osvrtanje preko ramena u mračnim ulicama nije dobro za vratnu kralježnicu. I (pst, nemoj nikome reći, ali...) vidim bijele miševe! Moraš mi vjerovati, nisam lud. Znaš dobro da nisam lud (ok, možda malo..) ali ipak, vidim ih... I daj mi sad reci kakvu mačku da ja nabavim? Bijelu jer je ista kao i oni pa će ih lakše uloviti? Ili crnu jer se nje boje? Možda da uzmem sivu jer tu vrstu miševi ne poznaju pa ih može uloviti na prepad.  Hm, ili da uzmem nekog minijaturnog psa koji se može zavlačiti u male rupice i tražiti ih... Ček' ček', znam, istrenirat ću si jednu papigu ga ih ulovi. Onu slatku malu tigricu, plavu. Pjevat će mi zorom budeći me iz snova i vodit ću je u šetnju, a ona će voljeti samo mene..


Molim?! Kak misliš „ne mogu istrenirati papigu da lovi miševe“?! Pa ovo je moja halucinacija, sve je to u mojoj glavi, naravno da tamo mogu raditi kaj god hoću (sve dok doktori ne zaključe da sam pretjerao i kupe mi jednu lijepu novu bijelu košulju)...


Koliko puno dilema za tako malo važnu odluku. Sva sreća pa ona ne utječe na nikoga, osim možda na one koji su u mojoj blizini i koji se moraju nositi s posljedicama mog iznenadnog skakanja na stolac svaki put kad „vidim“ miša.. Puno je lakše odabrati kojim ću sredstvom uloviti bijelog miša (kojeg, vjerujem sada i ti vidiš – jesam ti rekao da nisam lud) nego treneru odabrati pravog igrača za svoju momčad. Jel' mi treba brzi, ili ću radije nekog lukavog lisca koji svojim neočekivanim potezom može izbaciti suigrača u mat situaciju? Možda mi bolje odgovara snažan koji će svojom masom strašiti protivnika od iskusnijeg koji će predvidjeti potez i bolje se postaviti u obrani?


Upravo zato, ako je trener pokazao da zna što želi i kakav mu je cilj, treba mu vjerovati i pustiti mu da radi svoj posao. A ne da, nastavno svehrvatskim tradicionalnim običajima (koje UNESCO vjerojatno razmatra za uvrštavanje u  hrvatsku nacionalnu baštinu), stigne promijena trenera  nakon nekoliko kola prije nego uspije i postaviti temelje svojih zamisli. OK, nekad ne ide sve po planu, igrači ipak pokažu da nisu kakvi su trebali biti, drugi pak iznenade pozitivno.. Svi mi imamo pravo na loš dan, a samo  vrijeme i rezultati će pokazati da li je bio u pravu. Ako vjeruje i zna što radi (i uspije to postići), rezultati će stići. Postoji mnogo primjera, ali neću sada nabrati. Znamo i sami da postoje uspješni treneri u raznim sportovima. Pa nije to hrvatska vlada koja ima stotine planova, a nesposobna je ostvariti i onaj najmanji. Samo pričaju i pričaju i obećavaju, al ništa ne rade.. E da ih možemo mijenjati barem jednom u sezoni, brzo bi se oni opametili..


Gle, opet bijeli miš?! Stoji s desne strane monitora i samo me gleda... Milo me gleda.. Daj odi doma. U kuću svoju!


Gdje uopće bijeli miševi žive (osim u mojoj glavi)? Gdje je njihova kuća? Teško je to reći, jer postoji kuća i kuća, a postoji i dom.. Kuća može biti više, a ne može svaka kuća biti dom.. Ali dom je samo jedan. I medvjedi naši ovih dana/tjedana lutaju tražeći dom.. Što je zapravo dom? To je mjesto gdje se osjećamo ugodno, udobno, sigurno i sretno. Medvjedi imaju jedan stari, pomalo oronuli dom, ali kad puhne vjetar i padnu bijele pahulje snijega, nema boljeg mjesta od njega. Sreća i uspomene bude se na svakom koraku.

U drugom domu, modernom, onom novijeg datuma, svojom posjetom hrpa ruku i zborovi glasova ushićuju sve nepristrane promatrače. Iako, poput useljenja u svježe izgrađenu kuću koja se nije do kraja osušila pa nastaju pukotine na zidovima (dakle, standard moderne hrvatske stanogradnje), ovdje se još uvijek ne osjećamo skroz svoji. Ali svakom novim posjetom to se mijenja, te će ga možda naša djeca ispunjavati i sa sjetom se sjećati našeg sadašnjeg doma.

Doma u kojem gromoglasna buka tjera sve ostale životinje na strah i predaju. Nema snažnije utvrde od te i napokon nam se medvjedi vraćaju u taj brlog. Taj je brlog neosvojiv i zato se tamo osjećamo najudobnije. I ako je duša na otvorenom, tamo nam je srce.

 

I zato dajmo sve od sebe, svoje glasove i dlanove kako bi svaka naša posjeta ostavila jedan urez u sjećanju na taj predivan i prekrasan dom. Jer možda jednog dana odemo iz njega, možda jednom dana stigne novi dom. Tada ćemo se grijati sjećanjima i prepričavati naraštajima koji još nisu došli, kako je to jednom nama savršeno bilo.


PS. Nisam lud? Molim te, reci mi da nisam lud na kolumna@plavimedo.com.hr. Jer ako ne dobijem potvrdu da nisam lud, poludjet ću!!

Tematska slika