Priča o rukama koje su sagradile Hrvatsku

by Beren Erchamion

Kada sam jučer ujutro čuo vijest na radiju da su naši Generali oslobođeni, morao je proći trenutak da shvatim što se upravo dogodilo. Dan Pravde. Dan kada je napokon stigao kraj rata. I možda je pravda slijepa i spora, ali je dostižna; i sada je napokon odvagnula i pokazala istinu: Hrvatska se branila! Da, bilo je tu i loših i zlih stvari koje su se radile pod krinkom oslobođenja i čovjek bi morao biti glup da ignorira tu činjenicu. Potrebno je uhvatiti i procesuirati te zločince, ali ostavimo sudovima i odgovornim tijelima da se brinu oko toga jer podaci i prijave postoje (a ako ih pravda neće sustići od ljudske ruke, neko to od gora vidi sve, te će im jednom suditi prema njihovim postupcima)...

Kada sam obrisao suze, koje su tekle same od sebe (ali nisu bile same jer su mnoge druge tekle istovremeno), pun ponosa i sreće u kutku uma pojavila mi se skrivena misao: „budalo jedna, sada ćeš morati pisati novu kolumnu!“ Ach, tko mi je kriv što sam kao pravi štreber pripremio tekst par dana ranije. Ali puno promjena ipak neće biti... Ne zato što to Generali ne zaslužuju, naprotiv, ali da nije bilo njega, Grada Heroja, oni ne bi imali priliku postati ono što su danas.

 

Vukovar – grad heroj. Grad kojem su davali samo sate (možda i koji dan) prije nego što padne u ruke okupatora, postao je simbol otpora koji je skoro tri mjeseca skupo kupovao tračak nade za sve nas, za našu hrvatsku. I onda, 18.11.1991. godine naposljetku je posustao... Taj dan danas pamtimo kao dan kad je prestao otpor branitelja Vukovara... dan kada su ranjenici iz vukovarske bolnice odvedeni na Ovčaru i pobijeni... dan kada je izvršen masakr nad nevinim civilima Škabrnje.

 

Prema službenim podacima Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, kao posljedica obrane i razaranja Vukovara: poginulo je 1.739 (+56 djece), ranjeno 2.500, prognano 22.000 i zarobljeno 2.796 osoba. A koliko je onih nestalih, kojima se i danas ne zna sudbina, gdje su ostavljeni da leže, koja im je bila sudbina...

 

Sjetimo se sada, na kratko, jedne nacije koja je od podmuklog čina usmjerenog prema civilima (kako bi naškodili onima koji su na vlasti) napravila globalni blagdan. Tog dana kao da cijeli svijet staje i obilježava obljetnicu terorističkog čina koji je postao simbol „hrabre i pravedne“ Amerike. Na stranu razne teorije zavjere o razlozima i svemu onome što se krije iza tog čina, ostaje činjenica da je poginulo 3 tisuće ljudi. Tri tisuće ljudi čiji su životi ugašeni radi nečijeg hira...

 

Kao što već rekoh, ne želim sada pisati o ratnom profiterstvu i svim lošim stvarima koje i danas osjećamo kao uteg na našim leđima, već želim reći kako ujedinjeni u svojoj žalost, moramo slaviti hrabrost ovog Grada i uspomenu na njegovu veliku žrtvu. Ujedinjeni i ponosni zbog svojih General ustanimo kao jedno i povedimo Hrvatsku u neku vedriju i bolju budućnost. Možda nismo veliki i jaki na globalnoj razini, ali imamo svoju povijest i ne smijemo je zaboraviti. Ne smijemo dovoliti da nam drugi kroje ono što je bilo, da nam govore kako će biti. Stoga (po uzoru na tu „veliku“ Ameriku), ovaj dan i mi moramo biti kao jedno. Moramo nacionalnu svijest i ponos proslaviti ujedinjeni, kao simbol naše slobodne Hrvatske pod motom: oprostiti, ali ne zaboraviti! Neka pad Vukovara postane naš simbol otpora u kojem ćemo zadržati ono što smo odavna željeli, a što nam sada sa svih strana moćnici žele uzeti. Mi ne smijemo zaboraviti! Štogod da nam pričali oni kojima to odgovara... Čak ni ako nas lažu i skrivaju i ako ne žele da znamo istinu, mi ne smijemo zaboraviti! Dugujemo to svojoj djeci, svim poginulima i nestalima, a na kraju, i sami sebi.

 

Za kraj ovog mog naklapanja, kako bih spriječio da se zapetljam u neke previše komplicirane priče (kojima i nije mjesto ovdje), ostavljam vas u promišljanju nad jednom prigodnom pričicom koju sam sročio prije cca 5 godina..

 

Uspomene jednog starca

 

Rana je jesen. Sunce polako tone u sumrak. Smeđe je lišće padalo na vlažno tlo nošeno dahom prohladnog povjetarca. Drvena kućica, na prvi pogled, jedva odolijevajući zubu vremena nalazio se na kraju grada obrastao već požutjelom travom. U njoj je živio jedan starac. Jedan od mnogih….

 

Prolazi još jedan dan, dan kao i svaki drugi. Starac je sjedio u svojoj fotelji gledajući kroz prozore i prebirući svoja sjećanja. Teško je disao gledajući ponovno taj film u svojoj glavi. Pred očima živo su se izmjenjivale slike prepune krikova i boli. Čak i kad bi htio drugačije, samo jedan pogled na naborane ruke bio je dovoljan podsjetnik da ga tmurne misli ne napuste. A nije to tako davno bilo, bio je još mlad, mlad u duši… Još je uvijek osjećao boli u nogama, ogrebotine i rupe od vrućeg metala su i danas gorjele kao i onda. Sva ona patnja koju je osjećao i godinama dijelio s drugima pritiskala je njegove grudi, ali srce je bilo snažno i nije se predavalo.

 

Sada je ostao sam. Kao i drugi. Svi su zajedno u tom gradu, ali... Svatko je sam u tom mnoštvu. Kao otpadak ljubavi, sami, zaboravljeni i odbačeni od svih. Sami na kraju svijeta…

 

Osjećao se tužan, ne toliko zbog svoje samoće, već što nije bilo mladog prijatelja s kojim bi podijelio svoja sjećanja i ispričao svoju priču. Ne, pomislio je, ne samo svoju priču, već priču svih onih ljudi koji su dali sav svoj imetak, pa čak i sebe upleli u tkanje života i događaja koji su im izmijenili život. Bila je to priča o ponosnom gradu heroju i njegovim ljudima koji su kroz povijest odolijevali svim pokušajima porobljavanja. Još tamo od prije nekoliko stoljeća dok su jahači na konjima sa zakrivljenim sabljama na krvav način provodili svoja uvjerenja. Čak ni kada je bio pod jarmom osvajača, nije se predavao; i tako do današnjeg dana. Uspio je preživjeti… i pobijediti… iako uz velike gubitke.

 

Najednom ga u promišljanju nad sjećanjima prekine neki zvuk i vrati ga u stvarnost. Ustao je i pošao do prozora pogledati tko to kuca na vrata. Nije moglo biti slučajno, mislio je dok je prilazio prozoru, ovamo više nitko ne dolazi bez neke namjere…


Kroz prašinom zamagljene prozore vidio je slijepu djevojku. U ruci je držala nešto, ali oči ga više nisu služile kao nekada i nije mogao razabrati o čemu se radi. Čuo sam o toj djevojci, Ruža se zvala, pomisli. Sigurno dolazi pružiti mi utjehu. Požurio je hromim korakom radostan prema vratima da je pusti u svoj dom. Ali kad je stigao i otvorio vrata, nje više nije bilo… Nad nebom su se nadvijali tmurni oblaci, a samo je u daljini vidio kako drumski razbojnici odvode nevinu djevojku… Još je jedna suza krenula ususret rodnoj mu zemljici dok je pomišljao hoće li je ikada vidjeti opet u ovom kraju?

 

Slomljen, vratio se natrag u svoju fotelju. U svoje utočište... I dalje je bio sam, ali… Osjećao je da se u sekundi nešto promijenilo!! Sva ona bol i tuga koja je vladala u gradu, kao da je bila ublažena! Drugačija.
Nije to bio plod vidljivog djelovanja, već neke nevidljive sile koju je osjećao kako struji prema njima. Bila je to molitva drugih koja im je dolazila… kao suosjećanje… kao utjeha… kao nada…kao sjećanje na trenutke kad su u tim istim vremenima kojih se stalno sjeća, bili jedno u molitvi…
Više nije bio sam. Znao je to dok je sjedao natrag u fotelju. Osmjehnuo se s olakšanjem i sjetio svoje omiljene ruže, Hrvatske. I dok je njegov duh, rasterećen kretao na put ka onozemaljskom, uputio joj je svoju poruku ohrabrenja, svoju posljednju molitvu… kao oporuku:


"Cvati, ružo rumena, cvati, posvećeni cvijete, vij se nad grobom nevoljnih ljudi koji digoše mač na zakon varke i laži, koji digoše mač za zakon prirode svete; cvati, jer se je mladi rodio dan, i čista rosa pada u srce puka, rosa blagoće i ljubavi bratske. A ti, hrvatski mladi sokole moj, uberi taj cvijetak, za klobuk ga djeni i ponosi se njime pred vijekom i svijetom."

"Iz krvi i bola niknut će cvijeće i nikada narod zaboravit neće Vukovar..."
Laka vam bila ova Hrvatska gruda koju ste toliko voljeli!
HVALA VAM!!
Tematska slika