Zbogom Stara!

by Beren Erchamion

Gotova je... Napokon. Nakon što smo je trpili  8.784 sati, završila je i ta 2012. godina. Kada u nekoj budućnosti za vrijeme šetnje kroz podrume prošlosti zastanem kraj te police uspomena, pomislit ću „hmmm, 2012. godina je bila dobra (berba)“. Istina, ne mogu se hvaliti da sam se te godine oženio, dobio dijete, zaposlio (jer sve to već imam), ali nije godina bila loša! Znam da ima i onih koji je žele što prije zaboraviti, ali ja sam je završio bogatiji za jednu godinu životnog iskustva više, bogatiji ljubavlju i uspomenama na trenutke provedene s obitelji i dragim ljudima, bogatiji novim prijateljima i poznanstvima, sjećanjima na druženja i sretne događaje... Na kraju krajeva, mogu (moram?) biti sretan i što sam preživio (smo preživjeli) onaj famozan „smak svijeta“ kojim su mi (nam) mediji danima (mjesecima) ispirali mozak... Ej, lakše malo, mediji, Maje su na taj način samo htjele označiti kraj jednog razdoblja.


A kad pogledam oko sebe, vidim kako se svijet mijenja... I to puno, i to brzo... Na bolje ili na gore, ne znam, vrijeme će pokazati...


Dok nas je smak svijeta mimoilazio, sustigao nas je sumrak, ali ne sumrak saga sa svojim (izmišljenim?) vampirima i vukodlacima, već sumrak civilizacije. Da, dobro piše: sumrak civilizacije. Jer kako bih drugačije opisao činjenicu da je tamo neki korejski glazbenik u manje od pola godine sakupio preko milijardu pregleda na popularnom video servisu Youtube. Točnije, u ovom trenutku, ta brojka pokazuje 1.104.355.243 pregleda. Dobro, možda je pjesmuljak komercijalno zarazan (naravno da sam ga i ja poslušao), ali koja se tajna krije iza njegove uspješnosti? Ne znam, iskreno ne znam. To je pitanje za filozofe i velike mislioce, matematičare i znanstvenike... Jer ja ga sebi ne mogu objasniti. Ipak sam ja običan i priprost čovjek, neki bi rekli i zaostao...


Naravno, o ukusima se ne raspravlja, jer kako se kaže, "sto ljudi sto ćudi" ili pak "sto žena..." (dobro, mislim da sam bio razumljiv :)) Sve te izreke stoje, ali opet, toliko je kvalitetnije muzike danas dostupno a nisu viđene (preslušane) onoliko puta koliko to zaslužuju. A zaslužuju da se u njima uživa! Nisam siguran jesu li svi ti ljudi čuli Mozartovo remek-djelo ili Handelovu Passacagliu, ili Freddiev svemoćan glas ili neumorne Rolling stonse, ili legendarne Beatlese (a mogao bih ovako do ujutro)... Možda traže kralja glazbe? Ne bih baš rekao, jer kralj je samo jedan (i on nije mrtav – kao ni punk!). Nisu mogli tražiti niti kraljicu, jer imamo i nju. A tu je i jedan Princ (koji, na svu sreću, nije njihovo dijete). Traže li neku plesnu pjesmu, tu mi odmah na um pada Lambada; a s koreografijom moram spomenuti i neponovljivog bijelog (ili crnog?) brata Michaela. Plesna Macarena isto nije za odbaciti. Ako mora biti i egzotično i plesno i posebno i simpatično i s drugog kontinenta, čak i tu imamo konja (pjesmu) za utrku. Žele nešto pjevno, lako pamtljivo? A ova ultramegapopularna i lako pamtljiva pjesmica? Još je i poučna, prigodna za sve uzraste :)

(E, nego, da li se možda sjećaš našeg mladog, popularanog i zgodnog mladića anđeoskog glasa i plave kose? Ne? Sigurno? Blago tebi ;))


Sve u svemu, o ovoj bi se temi moglo pisati i pisati i pisati, i opet ne bih bio ništa pametniji... Pa zato idem dalje. Jer ima još stvari od kojih mi pada mrak na oči. Prvenstveno, tu je svakodnevno medijsko prepucavanje i svađe između Vlade i Crkve oko zdravstvenog odgoja. Ipak je ovo demokratska država i kako ja imam pravo izraziti svoje mišljenje, ima ga i svatko od vas. Stoga, pustimo Crkvu neka priča: to i je njena dužnost (da upozorava, priča, naučava...). Istina je da ona nema stvarne moći za promijeniti stvari u državi na bolje (to može samo Vlada, koja ništa ne radi nego se samo povodi za onom "kako je lijepo kad si na Vlasti..."). U ovom se slučaju, putem medija, pažnja naroda usmjerava na krivu stranu, jer lako je reći i optužiti Crkvu da je ukrala, sakrila, varala, lagala, krala... Tada se pravi krivci mogu lakše sakriti i izvući od zasluženih kazni. Imamo puno važnijih i većih problema u zemlji, ali nekima odgovara da se o tome ne priča.


Zna se tko ima izvršnu i zakonodavnu vlast; tko ima moć donijeti neke odluke i alate za njihovu provedu; tko zatvara i sustavno uništava proizvodnju za svoju korist; tko rasprodaje i omalovažava tuđu imovinu samo radi svog osobnog dobitka... Da, u svakom žitu ima i kukolja, ali korisnika državnog proračuna je mnogo, ne može samo jedan od njih biti kriv zato što nam BDP pada, što ljudi dobivaju otkaze, što nam velika poduzeća bivaju upropaštena i bačena u stečaj! Najlakše je reći: „Nisam ja, netko je drugi kriv“ i onda to ponavljati i ponavljati i ponavljati i tada po onoj staroj Lenjinovoj: „Laž koja se dovoljno puta ponovi postaje istina.“ Ne treba u svemu danas vjerovati medijima, jer oni služe za manipulaciju i zatupljivanje naroda (hm, evo jedne zgodne teorije zavjere: možda je i PSY dio svega toga pa je njegova pjesma još jedan adut u globalnom špilu sustavnog oglupljivanja masa...).


Pa evo, da priznam, iz krugova bliskih klubu, saznajem najdublje skrivanu tajnu vezanu uz odlazak Toma Zanoškog: Bozanić je kriv! A sad kada sam se dotaknuo i te teme koja je u posljednjem mjesecu netom završene godine uzburkala mnoge vode, ne znam zapravo što da vam kažem. Sve je rečeno već toliko puta i na toliko načina i na toliko mjesta, da je svaki od nas kreirao svoje mišljenje. I ono ne može biti samo crno ili bijelo (jer ne postoji savršeni svijet) već je istina negdje u sredini.


Kako bi bilo kada bi svaki od nas radi nesuglasica s šefom mijenjao svoje radno mjesto kad više ne može izdržati?! Uf, to bi bila velika seoba radnika svaki dan. Ne, ne, u takvim slučajevima dvije osobe moraju pogledati u sebe i pronaći ono malo snage kako bi izdržali još malo. Pogotovo kad je na kraju cilj dobrobit, ne pojedinca, već cijele nacije. A razgovor je jedini lijek. Razgovor često rješava nesuglasice između dvije osobe. I ne kažem sada da u ovom razgovora nije bilo, dapače, ali ipak ostaje onaj "ali"... Na kraju krajeva, toliko oprečnih činjenica i informacija može izludjeti čovjeka koji nije u srži zbivanja... Ali kako sam bio i ranije rekao, vrijeme će pokazati; istina se uvijek dozna.

Dok je bio igrač Medveščaka, Tom je bio legenda, prava ljudina, humanitarac; ali sada, zaslužuje sportski pozdrav na prvoj utakmici kada dođe, kao što su ga dobili i ostali igrači koji su jednom bili u Medveščaku, a sada su u nekoj drugoj momčadi. A nakon toga, igrač je protivničke momčadi, profesionalac koji neće zaustaviti palicu ako ima priliku zabiti gol za svoju (novu) momčad. Stoga ono što je bilo, neka ostane živjeti u našim sjećanjima, a ako se dogodi trenutak da neki potez ili događaj pljune na to što je bilo, svaki od nas će revidirati ono nešto u sebi i znat ćemo...


Na kraju ovog podužeg razmišljanja (ako ima onih koji su izdržali :)), kada još uvijek pomalo razmišljamo u sebi o prošlog godini i o tome što je bilo, kako nam je bilo; prebiremo kroz svoje postupke i pogreške; pitamo se„što bi bilo kad bi bilo“, ili pak „što bih učinio drugačije“ ostaje mi samo da nam svima poželim jednu sretniju, uspešniju i bolju Novu 2013. godinu. Da nam se ostvare želje i snovi, neovisno o tome da li je to novi ili bolji (ili za njih 358214 samo) posao, ili udaju/ženidbu, ili potomka, ili zdravlje, ili jednostavno naslov prvaka. Budimo jedan drugome čovjek (a ne vuk)!

Tematska slika