Kila bijelog

by Beren Erchamion (feat Ana&Bojana)

Možda nisam baš najbolje odabrao naslov, jer već čujem kako mi na zvono "sjeda" čovjek u plavom i pita "alo majstore, pošto kila?" I kako da mu prodam ono malo što je ostalo kad jedva i za svoje potrebe uzgajam i održavam sirotinju u dvorištu?! Pošteno sam se naradio za to. Teško sam svojim rukama kopao i kopao, mnoge kaplje znoja iz čela obrisao.. A zašto? Da bi na kaju sve propalo?! Ach, takav nam je život; trudimo se nešto stvoriti za sebe, a onda dođe vlast i nema više.. Eeee, da je bar takav slučaj i što se snijega tiče. Ali ne, on pada toliko iznenadno da vlast (i moja baka) uopće nisu znali da će ga biti. Iako je cijeli tjedan najavljivan. Čak je i veliki betmen bio iznenađen i htio ga je uloviti po gradu dok je padao, ali ipak je bio veličine dječjih glava, pa nije skroz uspio. A Alfred mu je lijepo govorio: "Sir, don't play with marketing, go to the gym." I sad mu se to obija o glavu. A mogao je vježbati..

 

Recimo kao ja: dižem se kao svaki pošteni radnik rano ujutro, uzimam lopatu u ruke i lopatarim. Prijatelji su me uvjeravali da je lopatarenje zdravo pa sam se nekako (na jedvite jade) uspio riješiti straha od jelena i njihovog naskakivanja s leđa s namjerom reprodukcije. Tada sam se totalno navukao na bijelo. Čak i kad je prestao padati, toliko sam se navukao da sam se penjao po balkonima i krovovima, samo ga mogu baciti još jednu lopatu. Samo još jednu.. Došao sam i do stadija da sam izbacio iz upotrebe čaj za mršavljenje, ali ništa od toga. Na kraju sam dobio muskulfiber. E, ne, ne, krivo si shvatio. Ne žalim se ja sada na bol, jednostavno sam sretan što je napokon dokazano da imam neke mišiće. S druge strane, sada mi se ništa ne da. Sjedim i gledam kako opet pada i mislim si "voljet' il mrzit' ga, pitanje je sad"... Uljenio sam se; duga je zima i dobro da ne spavam zimski san. Uostalom, ne spavaju ni svi medvjedi zimski san! To je totalna laž! Pratim jednu družinu (krdo, čopor, stado?!) već neko vrijeme i vidim da su totalno budni. I da ih se druge životinje boje.. Ali da sad ne skrećem previše s teme, ne znam za koju od ove dvije opcije da se odlučim? Jer teško je mrziti snijeg zbog snijega samoga. A s druge strane, ne mogu ga ni voljeti zbog sebe samoga.

 

Totalno sam u komi, neodlučan sam (a možda i nisam?!) i upravo iz razloga da ne prenapregem i onaj posljednji (famozni) mišić (a možda i zbog straha da konačno ne nestanu moja nadanja i vjera u njegovo postojanje) odlučio sam potražiti dvije osobe i zamoliti ih za pomoć u ovom slučaju. Nisam trebao daleko tražiti. Obje su bile blizu, na dohvat tipki na tipkovnici i spremno su uskočile u pomoć. Njihova ljubav i mržnja rodile su misli i opise koje donosim u nastavku. Pročitaj oba teksta pa se izjasni, u koju skupinu pripadaš? Koju struju zastupaš? Pošalji nam i svoje snježne slike, ako ih bude dovoljno, napravit ćemo i neku galeriju. Naravno, nisam subjektivan ni sklon omalovažavanju i ignoriranju, pa i ti koji su pripadnik one druge struje, pošalji koju sliku. Siguran sam da ima nešto i u tom taboru. Slike neka stignu na e-mail kolumna@plavimedo.com.hr a svi komentari na ovu temu dobrodošli su na našoj FB grupi.

 

Cure, kolumna je vaša :)

 
Zašto volim snijeg (by Ana)

S osmjehom na licu gledam kroz prozor kako pada.

 

Bijele pahulje talože se na zemlju i zimski pejzaž pretvaraju u bajku. Ekipa nabrijano izlazi na ulicu, psovkama otkopava aute, svima je nos do poda i nitko ne želi pogledati oko sebe i vidjeti ljepotu koju nam je promjena agregatnog stanja kiše poklonila.
Odjednom, sve postaje usporeno. Promet, ljudi... i više se nitko ne žuri. Takav bi trebao biti život. Usporen.

 

Prebrzo jurimo kroz život da bi vidjeli sitne i male ljepote koje nam pruža. Snijeg nas jednostavno prisiljava na to - da usporimo. Pa par dana u godini, život teče tempom kojim bi i inače trebao teći. Siv, surov i gol zimski pejzaž odjednom postaje svjetao, mek i nježan. Kao da se priroda pokrila poplunom i umorna, zadovoljna, ide na spavanje s osmjehom na licu. To je ono što ja vidim kada padne snijeg. Grad odjednom svijetli, blješti. Odjednom je čist i usporen. Čini se kao da noć ne postoji, jer uz svjetla grada koja se odsijavaju na snijegu, noć postaje svjetlija od dana. Konačno vidim boje grada! Više ništa nije jednolično. Svaka lampa ulične rasvjete ima svoju boju svjetla i boji bijeli prekrivač u tisuće nijansi. Svaka fasada, svaki izlog, svaki krov... konačno sve vidim. Nema sivog asfalta, samo bijeli put. Ne vidiš gdje ulica počinje i gdje završava... sve postaje beskonačno... spokojno.

 

Ljudi kao da ne žele vidjeti tu ljepotu... nervozni razmišljaju o otkopavanju auta, čišćenju snijega oko kuće ili zgrade. A snijeg im govori STANI!! Fućkaš auto, zagazi u snijeg. Osjeti čvrstinu svog koraka.. .ostavi trag kojim hodaš. Pogledaj oko sebe - konačno možeš vidjeti... umjesto da samo gledaš! Uspori!


Na red dolaze i zimske radosti. Sanjkanje, grudanje - SKIJANJE!! Konačno vrijeme gdje te neka aktivnost neće obliti s potocima znoja i usporiti disanje. Hladan vjetar ti šiba lice, zrak je svjež i mirisan... udišem zrak... nema prašine...

Svaki put kad padne snijeg, vratim se u djetinjstvo... i sjetim se svoje dječje maštarije kako bi voljela skakati po oblacima.
I svaki put kad padne, moja dječja maštarija pretvara se u javu.
Odjednom hodam po oblacima... bacam se na hrpe oblaka... radim anđela... spuštam se niz oblake.

 

Tih par dana u godini zima je dozvolila da se nebo spusti na zemlju. Zato ja volim snijeg.

 

Razumijem mrzitelje snijega, ali ne razumijem konstantno grintanje oko toga. Ja ne volim ljeto i vrućine, a to traje 3 mjeseca. Ne grintam oko toga. Snijeg pada možda 7 dana u godini - pa zato ohladite... Usporite i uživajte... ako znate... Budite ponovo dijete... jer sad možete... Ionako će se sve otopiti s prvim zrakama sunca.

 
Zašto ne volim snijeg (by Bojana)

Bilo je to godine devetsto i neke... Mlada 21-godišnja Ivanka je tog sunčanog dana 1. veljače veselo spremala po njihovom malom zagrebačkom stanu blizu Kaptola i veselila se rođenju svog prvog djeteta. I danas govori kako je dan bio bez ijednog oblačka na nebu, sunce je grijalo hladan zagrebački zrak, a ona i njen suprug uređivali su posljednje sitnice pripremajući se za rođenje svog prvog djeteta. I onda, u noći s 1. na 2. veljače počeli su trudovi, a vrijeme se stubkom promijenilo. Počelo je snježno nevrijeme. Snijeg je padao nemilice stvarajući debeli snježni pokrivač po zagrebačkim ulicama i cestama. Stari veli da je rijetko kada nakon toga bilo toliko snijega u Zagrebu. Jedva su se probili do bolnice i u noći: eto mene na ovom svijetu. I tako je započelo moje nepodnošenje snijega...

 

Nakon toga, svi pokušaji mojih roditelja da zavolim snijeg nisu rezultirali uspjehom. Pokušavali su starci na razne načine: sanjkanje na Cmroku, Sljeme, spuštanje sanjkama u Zagorju (jer kada bi tamo snijeg zapadao, kroz selo se moglo samo pješice). Mi bi se klinci tada od vrha sela do glavne ceste spuštali tom zavojitom cestom na sanjkama. To nije rezultiralo time da zavolim snijeg, nego brzu vožnju, F1 (a nakon što sam ljetos na Bledu vidjela da postoji ljetno sanjkanje, svakako i to moram isprobati).

 

U nekim daljnjim godinama života, snijeg i zima su za mene značili sinusitis, temperature, bolnicu... A u Zagrebu prometne kolapse, grude koje lete iz nepoznatih pravaca pred školom, padanje snijega s krovova, prozeble prste (rekla bi mama: „To ti je slaba cirkulacija na Radakoviće..“ ) Btw. sve što nije dobro, a nije da toga baš nema, po njenom je isključivo krivica tatinih gena. Siroti otac je u startu izgubio tu bitku.

Sve ove godine pokušavam razumjeti što je to tako lijepo u snijegu, ali uzalud. Ja sam totalno ljetni tip. Dugi ljetni dani, toplo, vruće vrijeme, hladna pića, duge ljetne večeri, morrreeeee i plivanje do iznemoglosti, sunce koje mami osmijeh na lice i bolje raspoloženje kod ljudi. I ne smeta me ni +40 u gradu, ni ljetni pljuskovi, ništa... Uživam punim plućima.

 

A zima i snijeg... Evo kako to iz mog kuta izgleda: probudim se po mraku da odem na posao, idem s posla po mraku; sunca uglavnom nema; svi su nešto namrgođeni; kada padne snijeg u gradu je totalni kolaps i za vozila, a još više za pješake koji bi trebali biti u rangu Blanke Vlašić pa skokovima u vis preskakivati hrpe snijega da prijeđu cestu; javna prometala uglavnom ne voze; svi kasne pa su i zbog toga nervozni... Na sebi imam svu moguću odjeću i kretnje su ograničene. Kad se sjetim Šalate prošle godine i one prve tekme... Prijatelj Holler će najbolje posvjedočiti na što sam ličila sa tom svom odjećom na sebi. Nakon 10 minuta je shvatio da sam to ja (zato što mi je kosa virila ispod kape). I da, svi oni koji kažu da vole zimu ali: da su npr. u Gorskom kotaru u nekoj kolibi gdje pucketa vatrica u kaminu, a oni se nakon skinjanja/sanjkanja griju uz vatru uz kuhano vino, ne smatram ljubiteljima zime. Jer taj film uglavnom ne igra u našim „kinima“ nego su i ti ljubitelji zime osuđeni na ovo što se u gradu dešava svaki puta kada padne snijeg. A onda uglavnom jednako gunđaju kao i ja.

 

A ja... Pa ja volim ljeto. I u Zagrebu na +40 i tom ljepljivom vlagom i na moru kupajući se dok mi ne narastu plivaće kožice od uživancije u vodi i na nekoj od dragih destinacija diljem svijeta koje sam imala prilike proputovati u to meni najdraže godišnje doba...

Znam da će sada neki reći: „Ali po ljetu nema hokeja.“ Istina, ali kantu ćemo ionako dizati u zrak kada zima prođe. Biti će to odlična vožnja otvorenim busom kroz Zagreb.

 
Tematska slika