Prosječni navijač u, sve samo ne prosječnoj, Rusiji!

Saga prva, dio prvi!

by Ana Sponza Vanek

A što da vam pišem. Davno je već završilo moje 7-dnevno putovanje po Rusiji. Kada pogledam unatrag što sam sve vidjela, gdje sam sve bila i dalje se čini nestvarno. Pa kako je sve to izgledalo – cenzorirani text :) + galerija slika na kraju članka

 

Dan 1. Pokret sa zagrebačkog Plesa

Družina se okupila na Plesu, neki totalno cool, kao da čekaju na trešnjevačkom placu tramvaj do Badalićeve, a ne da idu u Rusiju, neki sretni, a neki (kao ja) u totalnom strahu i nervozi. Zapravo, jedino sam ja bila u strahu i nervozi. Inače nisam neke sreće u životu, a pomisao da ostavljam sve što volim i poznajem i da krećem na put sa družinom koja mi je potpuno nepoznata, avionom prema jednoj od najvećih tragedija sportskoga svijeta ulijevala mi je strah u kosti. Inače nisam trtaroš, ali košulju si mogao cijediti od hladnog znoja koji me oblijevao. Naravno, nitko mi nije javio da se uzima kofer koji može ići kao ručna prtljaga, a ja sam ponijela jedini koji imam, veličine prosječne garsonjere u Novom Zagrebu i naravno u koferu, sve što bi mi moglo u Rusiji zatrebati, od igle do lokomotive. Aerodromsku provjeru sam prošla bez problema, a moja garsonjera je dobila i službeni status ručne prtljage. „Pazi ovo, imam sreće“ prva pomisao i znak da mogu malo otpustiti kočnice jer na početku ništa nije krivo krenulo. Doduše, moju kolegicu i vjernog suputnika, koja je imala manji kofer i mnogo manje artikala su naravno izvadili iz reda, pobacali joj stvari i ostavili ih aerodromskoj kontroli , pretražili je ni krivu ni dužnu – ona nije imala sreće :)

 

Ukrcaj, polijetanje, let. Nema se o tome što reći. Slijetanje u Sankt Petersburg i čekanje u redu za ulazak u zemlju. Podijelili nam hrpu nekih formulara koje smo mahnito ispunjavali u dva primjerka. Sastavni dio ispunjavanja formulara obavezno uključuje žicanje kemijskih, prevađanje s ruskog (iako sve isto piše i na engleskom), ispitivanje prvog do sebe što treba pisati i gdje, pitanja i odgovori šire se po principu šalji dalje. Svi pitaju, nitko ne zna – totalna gnjavaža. Eto, ispunili sve papire, stigli na red, kad ono, evo povratne informacije sa šaltera da to uopće nismo trebali ispunjavati. Tipično za naš kolektiv.

 

U Rusiji smo na jedvite jade uspjeli uvesti i dva vrlo važna člana našeg kolektiva i to zato jer su na vizama bili pogrešni podaci. Al' Balkanci k'o Balkanci, nema te prepreke koju mi ne možemo svojim šarmom prevazići i dve tri riječi vođe puta i eto nas u kompletu u Rusiji, ispred aerodroma Pulkovo, Sankt Peterburg. U intermezzu, naravno da su moju kolegicu ponovno na Pulkovu izvadili iz reda i pretražili je. Opet nije imala sreće. Pogled na sat – 18:30! 18:30????? Pa gdje je nestalo vrijeme. Čula sam za puno „gubljenja vremena“, ali ovako ga izgubiti, strašno. Nisam ni ručala, evo me već na večeri. Hotel, centar Sankt Peterburga, 50 metara od Nevskog prospekta oliti ga Nevske avenije ili bulevara. Tuširanje, večera i ajmo u razgledavanje. Ajme... koliki grad, koliko ljudi. Ne mogu vjerovati – ja u Piteru!!

Inače, to je jedini grad na svijetu koji sam imala želje vidjeti, ali želja mi se činila neostvarivom i HOP eto želja se ipunila. Mislim si: „Ana, ti fakat imaš sreće“! Noć, grad, puno ljudi, ulice su pune, promet lud i ubrzan. Nemojte NIKADA ako se nađete u Piteru ulicu prelaziti na crveno! Ukoliko se nađete nasred zebre, a ugasi vam se zeleno, auti će krenuti na vas – bez obzira što vi živi i zdravi stojite na pješačkom prijelazi i trebaju vam tri koraka do koliko toliko sigurne zone na pločniku.

 

Ok, rekoh kolegici – vrijeme je za pivu. Tražimo mi neki kafić gdje možemo normalno sjesti, a na Nevskom samo sushi barovi. Očigledno su rusi ludi za sushijem. Obišle mi nekih 500 metara i vraćamo se u pivnicu koju smo vidjele na početku obilaska. Sjedamo, naručujemo pivu, plaćamo 360 rublji ! 180 RUBLJI PIVA?? U kunama 32 kune jedna piva! PA MAJKE TI!! MI JE U ZAGREBU DŽABE DIJELIMO. Ali sila ne pita, piva se mora popiti. Plaćamo, odlazimo, naletimo na ostale članove radne družine i odlazimo u Grizzly bar. A ko će kome nego svoj svome. Naravno, na ulazu odmah srećemo Kovaljčuka! Njegov dres visi u svakom izlogu i kafiću Pitera. Pozdravljamo Ilju, sjedamo i šou. U družini ne znaš 'ko ima više smisla za humor pa se uglavnom držiš za trbuh i plačeš od smijeha. U baru ima za naručiti hamburgere (po ruski gamburgere) ali prosječno vrijeme čekanja 45 minuta. Ono, eto baš je kuhar išao rastrančirat meso, posaditi i obrati salatu, izmijesiti i ispeći pecivo... sad će on. Hranjenje i povratak u hotel. Spavanje.

 

Dan 2. Sankt Peterburg

Uf, što je buđenje bilo teško... i dalje mi fale ona 2 sata koja sam putem pogubila. Piter se sprema za Oktoberfest, mi u Paulaner hotelu, konobarice obučene u Bavarske narodne nošnje... trljam oči... jesam ja još uvijek u Piteru? Od Rusije ni R! Izlazim ispred hotela, a ispred sparkirana Lada, proizvodnja '72 – rekoh dobro je! U Rusiji sam – ne nije san!

E sad na snagu nastupa moj šef – idemo u obilazak grada. Reko ajmo - po ruski PAJEHALI! Ukratko, moj šef ima energije da bi ga se 3 nuklearke posramile. Lako bi mogao energijom napajati Moskvu, Zagreb i Helsinki i sve ono između. Pa ajd ti prati taj tempo! Stisneš zube i hodaš, ali bar sve prođeš i vidiš! Tako sam ja sve što se u Piteru moglo vidjeti i obići – vidjela i obišla! Hvala šefu! Taj dan prvi put nisam imala sreće! Jedino razdoblje u povijesti umjetnosti za kojim sam doslovno luda je impresionizam i postimpresionizam. Meka izložaka umjetnina tog doba je, a gdje drugdje, nego gdje sam ja sada – Piter Ermitaž muzej! ALI, JEDAN JEDINI DAN KAD SAM JA TAMO – MUZEJ NE RADI! Šit! Nemam sreće. Drugi put, ako mi se ikada ponovi prilika. Veli šef, ajmo na turistički obilazak brodom po kanalima Neve oko grada – ajmo! Nije nam se dalo čekati engleskog vodiča pa smo obilazak pratili na ruskom. Jasno je da nismo puno razumjeli ni shvatili, ali bar smo puno toga vidjeli i pravili se da sve razumijemo.

 

Sad trk u hotel, treba se odjaviti i krenuti na utakmicu – UTAKMICA!! Jao... Bože pomozi. Ne možemo na utakmicu samo tako, treba otići u neku crkvu pomoliti se. Ispred nas katedrala! Sreća! Ulaz u katedralu, ajmo kupiti svijeće i tražimo sveca kojemu bi prenijeli naše molbe i molitve i zapalili svijeću. Tražimo mi, gledamo ikone, ispred Bogorodice red 50 metara, tražimo liniju manjeg otpora – a ispred nas ikona Georgija Pobjedonosca! Tu smo, na pravoj smo adresi! Pale se svijeće, molitve izriču – sad možemo na tekmu! Napravili smo sve što se od navijača očekuje. Bez grižnje savjesti krećemo prema Ledenoj dvorani HC SKA!

 

Eto me u domu slavnoga SKA u kojem sam se više puta izgubila. Komplicirani hodnici, background putevi, al nekako stigla do leda i imam što za vidjeti. Svaki sektor je podijeljen na crveno - plavo, a svakog navijača na stolici čeka crvena ili plava SKA majica i udaraljke. To ti je tak kad klub ima para. Nema redara u dvorani već redaruše. Znači, ruskinje, vjerojatno oficirke u WWII, menopauza ih tepe, birkenštokice na najlonke, gard i pogled takav da naš ATF izgleda kao vrtićka skupina. Pa joj se ti zamjeri... Taman sam potrošila masnu paru na jedno energetsko piće - i ne nije PIVA jer pive u dvorani NEMA, a ona meni da s tim, nazovigapićem, ne smijem na tribinu! Kak ne smijem... nije da baklju imam, ali baba nije popustila ni milimetar. Pokunjeno sam ispila ispred ulaza tu svoju cugu... hokej bez pive k'o plivanje u pijesku... Utakmica je počela, atmosfera je energična.

Kad semafor kaže BUKA – u dvorani je takva buka da bi je se 7 Boeinga 747 na uzletištu posramili. Kada semafor kaže PETER – svi u dvorani jednoglasno urlaju PETER! Znači, shvatili ste – publici semafor kaže što da rade! A sad svi na WC - i tak dalje... Uglavnom, imaju takvu animaciju publike u dvorani - da mi imamo takvu animaciju, s našom publikom (da se razumijemo to košta, odnosno takva animacija je skupa), od Ledene bi nakon dvije domaće tekme kao u crtiću ostali samo kada i dimnjak - izgorila bi od usijanosti atmosfere. Cheerleadersice na sve strane, ova baca pompon, ova nogu, to se skače, to maše... ma nema šta ne rade...

 

Tekma... a što reći, svi ste je gledali... Odlična igra Medvjeda, ali semafor je nemilosrdan - iz dvorane odlazimo bez ijednog pogotka i s 3 primljena gola... ALI MEDVJEDI SU PARIRALI VELIKOM SKA-U IZ ST. PETERBURGA I JA SAM TO GLEDALA LIVE... nema mjesta tuzi! Idemo dalje! Poraz je sastavni dio sporta, ipak je to SKA, igra naše momčadi je ulila nadu da nismo beznadežan slučaj u KHL, fakat nemamo za čim žaliti.
SKA nam je iznajmio bus da imamo s čime doći do aerodroma, a možda sam se vozila i na istom mjestu gdje Kovaljčuk sjedi - Idemo na aerodrom - Goodbye St. Petersburg – off to Yaroslavl!

 

to be continued.....

Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

Tematska slika